utorak, 22.12.2009.
Rapsodija u bijelom
Prosinački snijeg počeo se lagano topiti na jutarnjem suncu dok sam se ja još lagano budila i vukla po kući pospano i čeznutljivo gledajući kroz prozor. Snijeg se održao samo jedan dan, došao je veoma iznenadno prvi put nakon 20 godina i isto tako brzo otišao, kao u snu. Danas gledam kako nestaje sva ta čarolija prethodnog dana koja je u meni ostavila trag djetinje ushićenosti, davno zaboravljen duh blagdana. I sve te dekoracije po kući, od bora, malih anđelića, pahuljica na prozoru i sjajnih crvenih i zlatnih kuglica, svijeća, perlica i pšenice, odašilju svu toplinu zimskih praznika i sreću koja me u to doba uvijek iznova obuzima. Nikad mi nije draže i ljepše izaći do grada, boriti se s oštrom burom kako bih stigla do stanice i sjela u topli autobus, a potom, onako promrzla i crvenih obraza, i u kafić, imajući pritom osjećaj pobjede. Tu je i slatka lijenost koju vučemo iz dana u dan, koliko god se trudili organizirati, na kraju s lakoćom odustajemo od gotovo svake zamisli. Obilje hrane, pića, toplih napitaka, slavlja, izlazaka, radosti, pjesama, vike, čestitanja…bajkovita moć prosinca na snazi. Euforija se širi vjetrom nošena, nema takve ljepote kao blagdanska utopija. I ništa ne očekujem, ništa ne želim, do održati ovaj spokoj koji me sada prožima.
Sreća radi sreće same
Opijum života
Lagano se oko mene mota
Nosi sve te pahulje, oštre i malene
Baca mi ih u lice
Dok ja trčim, smijem se,
Gledam te letimice
Ti ne vidiš me.
Kako bi i mogao,
pa ja ni ne znam jesi li ti stvaran
ti duše bez duše
u magli sad nestaješ
pokaži se !
Ja znam te.
Znam te odavno
Još dok sam bila samo rosa, prašina
netaknuta priroda
Možda ponekad samo djelujem zaboravno.
Izazivaš u meni ono nepostojeće
hladan siječanj, ali u srcu stvaraš proljeće
Tišinom te dozivam
Pojavi se!
I evo te, baš kad nada nestaje
stotinama srca ti igraš se,
Ali ja te znam.
I ja sam baš kao ti, duh
prolaziš kroz mene
U jedno stapamo se…
- 23:17 -
